Milovan Bulatović, sin Vladimira Bulatovića, koji je stradao u likvidacijama Bjelopoljskog komiteta 1949. godine, godinama je tragao za istinom o zločinima koji su se dogodili u njegovoj porodici i šire. Njegov otac, kao i mnogi drugi rodoljubi, bio je označen kao neprijatelj države zbog svoje odanosti Rusiji i Staljinu, što je dovelo do surovih presuda od strane saboraca s kojima je ranije ratovao. Ova zloslutna situacija i njen uticaj na porodice žrtava postala su centralna tema Bulatovićeve knjige „Informbiro – državni zločin 1948.“
Milovan je ovu knjigu stvorio nakon sedam godina mukotrpnog rada, istraživajući i prikupljajući podatke o žrtvama na Golom otoku i drugim stratištima. Njegov trud rezultirao je otkrivanjem mnogo toga što je do tada bilo skriveno od javnosti. Kao sin „narodnog neprijatelja“, Milovan je nosio teret stigme koja se prenosila na celu njegovu porodicu. Njegova želja da progovori o ovim događajima proizašla je iz ličnih bolova i želje da se istina konačno sazna.
U razgovoru sa „Novostima“, Bulatović ističe da je potrebno više od sedam decenija da se istina o Golom otoku iznese na videlo. Zakonodavne mere, poput Deklaracije o osudi kršenja ljudskih prava donesene 1992. godine, nisu dovele do značajnih promena, a imena nalogodavaca i egzekutora ostala su neotkrivena. Bulatović izražava zabrinutost da će, dok preživeli mučenici napuštaju ovaj svet, njihova potomstvo ostati bez odgovora na pitanja o svojim precima.
Njegov otac, Vladimir, bio je aktivan u partizanskim borbama, ali je ubijen 24. januara 1949. godine, odmah nakon predaje miliciji. Bulatović podseća na tragične okolnosti u kojima su njegovi otac i drugi pripadnici Bjelopoljskog komiteta likvidirani. Nakon bekstva čelnih ljudi Sreza, vlada je pokrenula akciju hapšenja koja je rezultirala masovnim ubistvima bez suđenja. Mnogi su se predali u nadi da će biti pošteđeni, ali su na kraju ubijeni bez ikakvog procesa.
Milovan Bulatović naglašava koliko je brutalno bilo vreme nakon rata, kada su se nekadašnji saborci pretvorili u ubice svojih kolega. Ove likvidacije nisu bile samo politički motivisane, već su se odvijale i u atmosferi straha i represije. Njegov otac je bio samo jedan od mnogih koji su stradali u toj „bjelopoljskoj kasapnici“, kako Bulatović naziva ta stratišta.
Nažalost, Bulatović ukazuje na to da nije otvoren nijedan tajni dosije koji bi mogao da pruži dodatne informacije o ovim zločinima. Bivši ministar odbrane, Pavle Bulatović, imao je pristup ovim dokumentima, ali je odustao od njihovog objavljivanja zbog straha od mogućih posledica po društvo.
Kroz svoje istraživanje, Milovan Bulatović je otkrio da se istina o događajima iz 1949. godine još uvek skriva, a mnogi preživeli i njihova deca ostaju bez pravde. Njegova knjiga predstavlja pokušaj da se ova tamna poglavlja iz istorije osvetle i da se žrtvama konačno prizna njihovo stradanje.
U zaključku, Milovan Bulatović ne samo da piše o svom ocu i njegovim saborcima, već i o širem kontekstu političke represije koja je vladala u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Njegova borba za istinu i pravdu predstavlja važan deo kolektivnog sećanja na događaje koji su oblikovali sudbinu mnogih porodica. Bulatovićeva priča je podsećanje na to koliko je važno ne zaboraviti prošlost i suočiti se sa njom, kako bi se spriječilo ponavljanje istih grešaka u budućnosti.
