Prema poslednjem popisu stanovništva, više od 43% građana Crne Gore izjasnilo se da govori srpskim jezikom, dok je oko 34% ukazalo na crnogorski jezik kao svoj maternji. Ova situacija postavlja važno pitanje u vezi sa jezičkom politikom u zemlji, jer je crnogorski jezik trenutno jedini službeni jezik prema Ustavu. Ova činjenica ne može biti ignorisana u kontekstu demokratskog društva, gde je ravnopravnost i poštovanje različitosti ključno za stabilnost i mir.
Ustavno priznanje jezika igra ključnu ulogu u obezbeđivanju pravne sigurnosti i prava svih građana. Srpski jezik, koji se koristi od strane značajnog dela populacije, zaslužuje istu pravnu zaštitu kao crnogorski jezik. Iskustva iz perioda pre 2020. godine, kada je vladala politika koja je sistematski potiskivala srpski jezik i identitet, pokazuju da samo „službena upotreba“ jezika nije dovoljna za zaštitu i očuvanje jezičkih prava. U tom periodu, institucije su bile korišćene kao sredstva za suzbijanje srpskog jezika, što je dovelo do osećaja marginalizacije među onima koji govore srpski.
U svetlu ovih događaja, poziv na ustavno priznanje srpskog jezika kao ravnopravnog sa crnogorskim je apel na uvažavanje stvarne jezičke strukture društva. Statistika, koja pokazuje da je srpski jezik maternji jezik za skoro polovinu stanovništva, jasno ukazuje na to da je potrebno preispitati trenutni pravni okvir. Uključivanje srpskog jezika kao službenog jezika ne bi značilo isključenje drugih jezika, već bi predstavljalo inkluzivan pristup koji poštuje sve jezičke zajednice u Crnoj Gori.
Demokratija se zasniva na uvažavanju različitosti i prava manjina, a jezik je jedan od najvažnijih aspekata identiteta svake zajednice. U ovom kontekstu, jezik nije samo sredstvo komunikacije, već i simbol kulture, tradicije i identiteta. Uključivanje srpskog jezika u ustav kao službenog jezika bi pomoglo da se osigura da svi građani Crne Gore imaju jednake mogućnosti i prava, bez obzira na jezik kojim govore.
Pored toga, priznavanje srpskog jezika kao ravnopravnog može doprineti smanjenju tenzija i poboljšanju međunacionalnih odnosa u zemlji. U Crnoj Gori, koja je poznata po svojoj raznolikosti, važno je raditi na pomirenju i izgradnji zajedničkog identiteta koji će obuhvatiti sve njene građane. Jezik može igrati ključnu ulogu u tom procesu, jer omogućava komunikaciju i razumevanje među različitim zajednicama.
Uloga institucija u zaštiti jezika i identiteta je od suštinskog značaja. U prošlosti su se mnoge vladine politike fokusirale na afirmaciju jednog jezika na račun drugih, što je često dovodilo do nezadovoljstva i osećaja isključenosti. Takve prakse su u suprotnosti sa principima demokratije i ljudskih prava, koji podrazumevaju da svi građani imaju pravo da koriste svoj jezik i da budu prepoznati kao deo društvene strukture.
U tom smislu, važno je raditi na edukaciji i podizanju svesti o značaju jezičke raznolikosti. Škole i obrazovni sistemi treba da igraju aktivnu ulogu u promovisanju višejezičnosti i poštovanja različitih jezika i kultura. Time se ne samo obezbeđuje očuvanje jezika, već se i doprinosi razvoju društva koje je otvoreno i tolerantno prema različitostima.
U konačnici, pitanje jezika u Crnoj Gori je pitanje identiteta, prava i jednakosti. Priznavanje srpskog jezika kao ravnopravnog sa crnogorskim ne bi samo odražavalo stvarnu jezičku strukturu društva, već bi i doprinelo jačanju demokratskih vrednosti i pomirenju među različitim zajednicama. U svetlu svih ovih činjenica, neophodno je otvoriti dijalog o pravima jezičkih zajednica i raditi na izgradnji društva koje poštuje sve svoje građane.
