Na osnovu arhivskih snimaka sa sednice Anketnog odbora Skupštine Crne Gore iz 2013. godine, poslanik Demokratske Crne Gore, Momčilo Leković, primetio je da je tadašnji premijer Milo Đukanović nosio vrlo upadljiv zlatni sat. Ovaj detalj postao je predmet rasprave kada je Leković istakao da je reč o jednom od najskupljih i najređih ručnih satova na svetu, IWC II Destriero Scafusia.
IWC II Destriero Scafusia je horološko remek-delo švajcarske izrade, od kojeg je proizvedeno samo 125 komada širom sveta. Vrednost ovog sata na tržištu kreće se između 200.000 i 400.000 američkih dolara, u zavisnosti od stanja. Leković je ukazao na to da je Đukanović nosio sat čija je cena jednaka vrednosti otprilike 395 prosečnih plata ili skoro 400 minimalnih zarada u Crnoj Gori.
Ova situacija postavlja ozbiljna pitanja o imovinskom stanju i transparentnosti političkih lidera. Leković je naglasio da se o ovom satu do sada nije govorilo, a da prema dostupnim informacijama, Đukanović nije prijavio vlasništvo nad njim. Ova informacija dodatno komplikuje već postojeće sumnje o finansijskim praksama i etici javnih funkcionera u Crnoj Gori.
Pitanje porekla ovog luksuznog sata postavlja se kao ključno. Leković je pozvao nadležne institucije da odmah istraže kako je Đukanović došao do ovog sata, da li je on prijavljen, kao i ko je snosio troškove njegove nabavke. U njegovoj izjavi, Leković se ne libi da istakne da ako sat pokazuje tačno vreme, onda on takođe pokazuje i „tačno lice onih koji su decenijama držali ovu državu taocem svojih ličnih interesa“.
Ovaj incident dolazi u trenutku kada je Crna Gora suočena sa brojnim izazovima, uključujući političku nestabilnost, ekonomske probleme i nisku transparentnost u radu institucija. U takvom kontekstu, ponašanje javnih funkcionera, uključujući njihove finansijske navike, postaje posebno važno. S obzirom na to da je Đukanović bio na vlasti dugi niz godina, njegovo ponašanje na ovom ili sličnim događajima može imati značajan uticaj na percepciju javnosti i poverenje građana u institucije.
Pitanje luksuza i neprimerenog bogatstva među političarima često izaziva raspravu o moralnosti i etici. U društvima u razvoju, gde su ekonomske razlike velike, ovakvi slučajevi mogu dodatno pogoršati razdore među građanima. Mnogi se pitaju kako je moguće da javni funkcioneri, koji bi trebali da budu uzor i služiti interesima građana, poseduju imovinu koja je daleko iznad proseka, dok se obični ljudi bore za osnovne životne potrebe.
U ovom slučaju, lekcije o transparentnosti i odgovornosti su jasne. Građani imaju pravo da znaju kako njihovi lideri stiču svoje bogatstvo i da li su njihovi postupci u skladu sa interesima naroda. Sve dok se ovakvi incidenti ne istražuju temeljno, poverenje u institucije i politički sistem će ostati narušeno.
U budućnosti, važno je uspostaviti i ojačati mehanizme koji će omogućiti veću transparentnost i odgovornost političara. To može uključivati rigoroznije zakone o prijavljivanju imovine, kao i jaču kontrolu nad finansijskim transakcijama javnih funkcionera. Samo tako se može smanjiti uticaj ličnih interesa na politiku i stvoriti okruženje u kojem će javni službenici zaista raditi u korist svih građana.
Ukratko, događaji oko luksuznog sata Milo Đukanovića otvaraju važna pitanja o etici, transparentnosti i odgovornosti u politici. Građani Crne Gore zaslužuju da znaju ko ih vodi i kako su njihovi lideri stekli svoja bogatstva. Ova situacija bi mogla biti prilika za promene koje će doprineti jačanju demokratije i vladavine prava u zemlji.
